Danas veze rijetko pucaju zbog istih razloga kao nekad. Nema više velikih zabrana, kontroliranja ni stalnog objašnjavanja gdje si bio i s kim.
Dvoje ljudi mogu imati potpuno odvojene živote i to se smatra znakom zrelosti.
Svaki ima svoje obaveze, prijatelje, hobije i planove. Nema potrebe za dramom i to zaista djeluje zdravo.
Pa ipak, sve više ljudi opisuje isti osjećaj: u vezi su, ali se ponekad osjećaju sami.
Ne radi se o nedostatku ljubavi. Radi se o nečemu suptilnijem. O nestanku potrebe.
Naučili smo ne biti teret
Većina nas odrasla je s idejom da je poželjno biti samostalan.
Ne tražiti previše. Ne komplicirati. Snaći se. Tu lekciju nosimo i u odnose.
Ne javiš se partneru kad ti je težak dan jer ga ne želiš opterećivati.
Ne govoriš kad ti nešto nedostaje jer zvuči zahtjevno. Ne tražiš pomoć jer možeš sam.
Ništa od toga nije pogrešno.
Ali s vremenom partner prestane biti osoba kojoj ideš kad ti nešto treba i postane osoba s kojom dijeliš prostor i planove. Veza ostaje stabilna, ali gubi funkciju utočišta.
Sve dijelimo — osim oslanjanja
Moderni odnosi često funkcioniraju besprijekorno na praktičnoj razini.
Dogovori se poštuju, raspored se usklađuje, obaveze su podijeljene. Nema sukoba oko sitnica.
Ali rijetko se čuje rečenica: “Trebaš mi.”
U kulturi koja slavi neovisnost, potreba za drugom osobom lako se zamijeni slabošću.
Zato mnogi parovi žive paralelno, povezani, ali ne oslonjeni. Bliskost pritom ne nestane naglo. Samo se prorijedi.
Zašto je teško reći “trebaš mi”
Priznati da nam netko treba ne zvuči samo intimno. Zvuči obvezujuće, jer potreba u vezi nikad ne ide samo u jednom smjeru.
Ako dopustim sebi osloniti se na tebe, prihvaćam i da ćeš se jednog dana ti osloniti na mene. A to znači biti dostupan kad nemaš snage. Slušati kad nemaš rješenje.
Ostati prisutan kad bi se radije povukao.
Zato mnogi biraju sigurniju verziju odnosa: bliskost bez prevelikog oslanjanja.
Nije stvar u tome da ne žele vezu već žele izbjeći težinu koju prava povezanost nosi.
Pa umjesto “trebam te” biramo “mogu sam”. To nam djeluje mnogo sigurnije.
Odnos u kojem se nitko ne oslanja s vremenom postane odnos u kojem se nitko ne može ni zadržati.
Usamljenost u dvoje
Zbog toga je današnja usamljenost tiha i zbunjujuća.
Nije posljedica svađa ni udaljavanja, nego činjenice da svatko zna funkcionirati sam.
Možeš provesti dan s partnerom, razgovarati, planirati i surađivati, a opet imati osjećaj da sve važno nosiš sam. Nekad su veze znale biti previše isprepletene. Danas su ponekad previše uredne. I upravo u toj urednosti nestaje spontan osjećaj sigurnog mjesta.
Oslanjanje nije suprotnost samostalnosti
Ne treba manje slobode da bi veza bila bliska.
Treba više prostora u kojem je dopušteno nekome trebati.
Samostalnost omogućuje odnos dvoje odraslih ljudi, ali oslanjanje stvara odnos dvoje povezanih ljudi.
Možda zato najintimnija rečenica u vezi ponekad nije “volim te”, nego jednostavno “danas mi trebaš”.
