Kakva je požrtvovna mama?
Iza uloge „mame žrtve“ stoji osoba koja se odriče sebe, svojih potreba – emocionalnih i fizičkih, „spašava“ i daje se preko svojih kapaciteta. Često ostaje na minimumu vlastitih kapaciteta pa čak i u minusu. Prenosi ograničavajuća uvjerenja na svoje dijete:„Kako je svima drugima lakše.“, „Kako jedino mukotrpan rad ima smisla.“, „Kako nije mogla birati.“, „Kako je borbom za dijete i njegovo bolje sutra morala ispaštati.“, “Kako razmišljati izvan sigurnog okvira nije za obične ljude.”, “Kako ljudi koji rade i razmišljaju drugačije su posebni“… Mama „žrtva“ očekuje kako će taj netko drugi „cijeniti“ njezina odricanja i „borbu“.
Nesvijesno prebacuje odgovornost na onoga „koga spašava“ – dijete u ovom slučaju.
Očekuje da ono preuzima odgovornost za nešto što jednostavno nije sposobno – jer je dijete!
Dijete nikada nije tražilo tu odgovornost. Dijete želi samo mamu koja ima kapaciteta pružiti mu sigurnost, viđenost, prihvaćenost i ljubav onda kada treba. Mamu koja postavlja jasne, zdrave i dosljedne granice – iako kao malo ne zna što su točno granice.
Osjeća „krivnju“ kada te „nevidljive“ granice prijeđe, no ono je samo htjelo MAMU KOJA GA VIDI i pokazuje mu pravi put!
Mama se ljuti kada je dijete mrzovoljno, bahato i bezobrazno prema njoj. Često ulaze u borbu moći. No ono što ne vidi kako je samo preuzelo njezino (loše) ponašanje – nesvijesno.
Mama očekuje dijete koje je otvoreno, komunikativno, smireno, bezbrižno i zahvalno na njezinoj „žrtvi“. No ne zna kako ono nije tražilo njezinu „žrtvu“. Ne zna kako ono može biti sve navedeno tek onda kada ona „utjelovi“ tu osobu koja se smije, opuštena je, bezbrižna, zahvalna, smirena, pozitivna – emocionalno prisutna.
U trenucima kada je najviše treba uskraćuje mu ono osnovno – sigurnost i prihvaćanje.
Kako je „u redu“ i s takvim ponašanjem.
Kada mama ulazi u ulogu „žrtve“ ljuti se i odlazi „dignuta“ nosa – djetetu se čini kao vječnost.
Ono živi u trenutku i ne zna hoće li se mama ikada vratiti i napokon prestati ljutiti.
Kako dijete odrasta, prelaskom „nevidljivih“ granica posljedice su također ozbiljnije.
Upada u loše društvo, gubi samopouzdanje, traži validaciju u vanjskim faktorima i okolnostima – izgledu, mišljenju vršnjaka. Kada nešto nije u redu dobiva izjave poput „Rekla sam ti. Sve sam ti dala! Ti nisi htjela. Svašta si nam priuštila. Samo kad se sjetim…Svega sam se odrekla. Moj život je bio patnja(zbog vas).“
I onda kreće promijena
Nekada dijete, danas odrasla osoba polako mijenja preuzeta uvjerenja. Miri se s činjenicom kako je mama radila najbolje što je mogla u tadašnjem vremenu i okolnostima. Polako shvaća kako ne može mijenjati druge ali može mijenjati sebe.
I tu kreće primjena. Tu kreće „izlječenje“.
To se zove međugeneracijski jaz.
Dijete je sada preuzelo odgovornost. No sada iz mjesta mira i samosvijesti kako je ono to koje je odgovorno za život koji se stvori. Odnose koje gradi. Svrhu koju ispunjava.
Ono što danas zna, kako ne želi biti požrtvovna mama već mama koja je dobro sama sa sobom.
Traži druge načine pristupa roditeljstvu. Danas zbog svoje obitelji, svoje djece i sebe prije svega.
No teško je. Zna kako ne želi kao njezina mama, no isto tako teško je odgajati drugačije od onoga naučenog. Jer jedino to zna. Zna kako su osnovne emocionalne potrebe djeteta ostale nepromijenjene no okruženje se drastično primijenilo.
Treba joj podrška i razumijevanje.
Roditelje koje pokreće isključivo briga kod djeteta izazivaju nesigurnost. Kada se dijete ne osjeća sigurno neće nam se povjeriti. Kada nam se neće povjeriti onda mu ne možemo pomoći (na vrijeme). Kada dijete osjeća kako roditelj nije dovoljno „jak“ i sposoban pomoći mu riješiti njegove probleme – rješenja će tražiti u lošem društvu, destruktivnom ponašanju, ovisnostima i sl..
Ljubav nije dovoljna! Ljubav se pokazuje dijelima. Roditelji (osobito generacije ranije) često podrazumijevaju ljubav. „Sin mi je – pa naravno da ga volim!“ No, jesi li mu to rekao? Jesi li rekao kako si ponosan na njega?“
Ljudi su emocionalna bića prije svega. Imamo primarne emocionalne potrebe koje osim ljubavi zahtjevaju zadovoljenje i potreba za viđenošću, prihvaćanjem, toplinom, sigurnošću, poštovanjem. Čak i životinjskom svijetu je znanstveno dokazanao kako divlji psi ugibaju od sindroma „puknutog srca“ iliti tuge, kada ih se izdvoji iz njihove primarne skupine (obitelji). Dakle, i oni na neki način osjećaju.
Kako se dijete osjeća?
Bam! Bam! Bam! LJUTNJA je ono što dijete osjeća! Ono i dalje, iako već odrasla osoba i dalje traži roditeljevo prihvaćanje i viđenost. No ne dobiva ga…
Ni danas.
Dijete nije tražilo mamu koja se svega odriče, koja je ljuta na cijeli svijet gdje su svi drugi krivi, koja ne postavlja zdrave granice, koja jedini smisao i svrhu vidi u radu, koja se ne cijeni, ne uživa u izvanredno običnim svakodnevnim stvarima…
Ono što svakako nije željelo da mu se nameće odgovornost u dobi kada navedeno nije moglo to „nositi“.
KRIVNJA je ono što ostaje djetetu. Nezadovoljena potreba kako nije dovoljno dobro.
Navedeno je trebalo primiti od onoga koga najviše voli i idealizira – roditelja!
Roditelji kao odrasle osobe uvijek su odgovorne u odnosu roditelj – dijete!
Uvijek!
Ono je željelo mamu koja preuzima odgovornost za svoje postupke te kao takva, najbolji je primjer svome dijetetu – čak onda kada i pogriješi. Koja ima volju i trudi se – to je ono što dijete osjeća i „preuzima“.
Ono želi mamu koja je dobro!
I za kraj…
Dakle, sve je krenulo iz najbolje roditeljeve namjere – „Sve ću ti dati“, no ne možeš dati ukoliko si prazan.
Dijete ne treba SVE.
Treba TEBE – zadovoljnu, prisutnu, u miru sa sobom.
Ukoliko si mama koja se „daje“ preko svojih kapaciteta – zastani na trenutak. Udahni i osvijesti „Tvoje dijete treba mamu koja je emocionalno dostupna!“
Savršeno nesavršena – njemu si najbolja!
Autorica:
Jelena Idžaković, edukatorica sam roditelja prema principima pozitivne discipline, edukantica neurolingvističkog programiranja (NLP-a), trenerica emocionalne inteligencije, certificirana dadilja i majka troje djece.
