Nedavno sam pročitala knjigu – iskrenu, osobnu priču jedne majke.
Njezin put bio je sve samo ne lagan, ali je kroz njega rasla – u roditeljstvu, partnerskim odnosima i najviše u osobnom rastu.
Već u prvim rečenicama piše:
„Voljela bih da sam prvoga dana kada sam postala mama shvatila da bi roditeljstvo trebalo biti vrijeme provedeno u učenju, rastu i razvoju zajedno sa svojom djecom, uz samilost, strpljenje i ljubaznost ne samo prema djeci nego jednako tako i prema sebi.“
Roditeljstvo je vještina – ne očekivanje savršenstva
Roditeljstvo je vještina koja se uči!
Kada smo samo svjesni te činjenice postane lakše. Ne moramo sve znati.
Možemo priznati kako je ponekad uistinu teško.
Kako je u redu potražiti pomoć.
I ne, to nije znak slabosti već znači da nam je stalo!
Mnogima od nas usađena je ideja da smo mi tu da učimo djecu – mi smo ti koji znaju, koji vode, koji upravljaju.
Ali što ako roditeljstvo nije jednostrani proces? Što ako je to prilika da učimo i mi – o sebi, o svojim uvjerenjima, strahovima i granicama?
Istina je – koliko god bili pažljivi, odgovorni i puni ljubavi, našoj djeci se ipak može dogoditi nešto „loše“.
Manje kontrole, više povezanosti
Umjesto stalne kontrole i ispravljanja, svjesno roditeljstvo nas poziva da se povežemo – sa sobom i s djetetom. Da učimo postavljati pitanja poput:
„Što ti misliš?“
„Koji sljedeći korak je pravi?“
„Na koju bi odluku bio najponosniji?“
Pokažimo iskrenu znatiželju.
Bez pretpostavki!
Navedeno je i moj osobni izazov.
No kada to uspijem, vidim koliko je zdravije i moćnije slušati u usporedbi s energijom koju smo „trošili“ na kontrolu svega.
Moć je u postavljanju pitanja!
Djeca trebaju sigurnost
Ono što njezin sin danas navodi: „Koliko god mislite da poznajete svoje dijete, zapravo ne znate što osjeća i misli – zato ga slušajte. Nemojte pretpostavljati da znate što se događa i što treba učiniti. Napravite korak unatrag, ne osuđujte i pomirite se s tim da ne znate, ali želite učiti.“
„…kada roditelje pokreće isključivo briga, djeca se ne osjećaju sigurno.“
Kada se ne osjećaju sigurno tada nam se ne žele povjeriti.
A onda im ne možemo pomoći (na vrijeme).
Ovo je vrlo važno i primjenjivo u raznim izazovima s tinejdžerima (i djecom općenito).
Na kraju spomenuta mama zaključuje:
„Stvari su se zaista počele popravljati, malo – pomalo, kada sam počela raditi na sebi umjesto da pokušavam popraviti dijete.“
I to je to. To je velika tajna, tajanstveni ključ koji sam tražila, a čitavo sam ga vrijeme imala u ruci.“
Kako znati pustiti?
Navedeno se nadovezuje na pitanje koje mi je nedavno postavila mama jedne tinejdžerice:
„Kako znati pustiti? Kako biti manje zaštitnički nastrojen kako dijete odrasta?“
Iskreno, i sama si to pitanje često postavim.
Možda je još točnije pitati:
„Kako se nositi s njihovim izborima, greškama i putem koji biraju – bez naše pretjerane intervencije?“
Jer to nije lako.
Osobito kada znamo koliko svijet može biti izazovan.
Ali tu negdje leži najvažnija lekcija – kako ne možemo stalno štititi, ali možemo biti tu.
Slušati. Biti uz njih kad zatrebaju. Raditi na sebi, a ne (samo) na djetetu.
Što mi je važnije – biti u pravu ili biti prisutna?
Kada osjetimo poriv da reagiramo, da interveniramo – možemo zastati i upitati se:
„Što mi je sada važnije – da budem u pravu ili da očuvam odnos?“
Svako dijete ima svoj vlastiti put.
Zavaravamo se misleći kako je naša verzija najbolja za dijete – samo jer je naša verzija bila sigurna.
Najbolje što možemo činiti je nastaviti ohrabrivati dijete da vjeruje sebi. Da ne prepušta moć drugima koji diktiraju kako bi njegova priča trebala izgledati.
Kada mi se dijete povjeri o nečem stresnom ili tužnom, suzdržim se da odmah skočim i pokušam „popraviti“ stvar ili utješiti.
Umjesto toga, odlučujem jednostavno pitati: „Želiš li da samo slušam ili želiš moj savjet?“
Davanje slobode djetetu pomaže mu da se osjeća poštovanim i viđenim što ga potiče da se nastavi otvarati.
Samo slušati i „ne savjetovati“ je iznimno teško – no vjerujte čini razliku!
Nakon nekog vremena – dijete u većini slučajeva ipak traži savjet!
Odnos je sidro
Odnos je taj koji će ih držati kad pogriješe, kad padnu, kad ne znaju kamo dalje.
I upravo je to ono najvrijednije što im možemo dati.
