Sigurno smo svi mnogo puta čuli uzrečicu kako ne možeš voziti automobil ili raditi bilo koji posao bez prethodnog školovanja, ali zato svatko može postati roditelj!
Istina, ali nije da nam nema pomoći. Uz prioritiziranje obitelji, ako radimo na našim načinima komunikacije, uspjeh neće izostati.
Kao pravnica, medijatorica, mentorica za pregovaranje i nenasilnu komunikaciju, te majka četvero djece, često sam svjedočila kako moćna i učinkovita komunikacija može utjecati na kvalitetu obiteljskih odnosa. Komunikacija s djecom, osobito u današnje vrijeme, zahtijeva poseban pristup koji se temelji na razumijevanju, empatiji i asertivnosti. Cilj ovog članka je pomoći roditeljima da razviju vještine komunikacije s djecom, uzimajući u obzir individualne potrebe svakog djeteta. Ujedno želim naglasiti koliko je važno djecu naučiti konstruktivnoj i asertivnoj komunikaciji koja će im koristiti tijekom cijelog života.
1. Razumijevanje individualnog pristupa u komunikaciji s djecom
Svako dijete je jedinstveno i ima svoje specifične potrebe, osobnosti i načine izražavanja. Jedan od najvažnijih koraka u komunikaciji s djecom jest prepoznati i poštovati te individualne razlike. Primjerice, moja najstarija kćer je dijete koje je od prvog dana fantastično spavalo, ali ujedno i sve zadatke obavlja u svom tempu, koji je bitno laganiji od mog. Stariji sin je šaljivdžija i izuzetno jak na jeziku. Parirati njemu, kao i najokrutnijim odvjetnicima svjetskog glasa može samo i isključivo moja mlađa kćer. Uvijek volim reći, svi bismo mi trebali biti jako zahvalni što ona nije zamislila da se svijet počne vrtjeti na drugu stranu. Da jest, kažem vam, svi bismo se trebali jako čvrsto za nešto primiti! Ona ima neviđeni fokus, ali i najmanje sluha za roditeljske upute. Najmlađi sin je mali, pametni brbljavac, koji, sva sreća, sve s nama želi podijeliti, ali je emocionalno vrlo osjetljiv, najosjetljiviji od svih.
Kao roditelji, trebamo razumjeti da pristup koji funkcionira s jednim djetetom možda neće biti učinkovit s drugim. Ključ je u prilagođavanju našeg načina komunikacije kako bismo se povezali s djetetom na način koji najbolje odgovara njegovom karakteru i razvojnom stadiju.
1.1 Prilagodba stilu komunikacije
Djeca različite dobi i temperamenta zahtijevaju različite pristupe. Na primjer, mlađa djeca često reagiraju na jednostavne, jasne upute, dok starija djeca možda zahtijevaju detaljnije objašnjenje i mogućnost da iznesu svoje mišljenje. U slučaju moje djece, to se događa redovito. Prilagodba komunikacijskog stila ne znači popuštanje, već pronalaženje načina da poruka bude jasna i razumljiva.
1.2 Prepoznavanje emocionalnih potreba
Važno je prepoznati emocionalne potrebe djeteta i reagirati na njih s empatijom. Ako je dijete uznemireno, umjesto da ga odmah pokušamo disciplinirati ili dobiti sve informacije odmah, prvo trebamo razumjeti uzrok njegovih emocija. Time gradimo povjerenje i sigurnost, što je temelj za daljnju konstruktivnu komunikaciju.
2. Konstruktivna komunikacija: temelj snažnih obiteljskih veza
Konstruktivna komunikacija podrazumijeva razgovor koji gradi, a ne razara. Ona se temelji na međusobnom poštovanju, slušanju i razumijevanju. Što je, dakako, u ubrzanoj svakodnevici i kod obitelji s više vrlo glasnih članova pravi izazov, ali nije nemoguće! Učinkovita komunikacija ne znači samo prenošenje informacija, već i izgradnju odnosa kroz te razgovore. S djecom je ovo osobito važno jer način na koji razgovaramo s njima oblikuje njihov svijet i njihov pogled na odnose s drugima.
2.1 Aktivno slušanje: ključ uspješne komunikacije
Aktivno slušanje znači biti prisutan u trenutku i potpuno usmjeren na ono što dijete govori. To uključuje kontakt očima, pokazivanje interesa za ono što dijete govori, i postavljanje pitanja koja potiču dublje razumijevanje. Kroz aktivno slušanje, djeca se osjećaju cijenjeno i shvaćeno, što im daje samopouzdanje da izraze svoje osjećaje i misli. Pa da, djeca su mali ljudi. I mi odrasli se volimo osjećati saslušano, doživljeno, poštovano. Vole i djeca.
2.2 Poticanje dijaloga umjesto monologa
Umjesto da namećemo svoja mišljenja i odluke, potičimo dijalog s djecom. Postavljanjem otvorenih pitanja, poput “Što ti misliš o tome?” ili “Kako se osjećaš zbog toga?”, omogućujemo djetetu da se uključi u razgovor i podijeli svoje mišljenje. Ovaj pristup pomaže djetetu da razvije kritičko razmišljanje i osjeća se ravnopravno u komunikaciji. Ne, to ne znači da ih nećemo odgajati i usmjeravati. Naravno da hoćemo, pa to je naša dužnost kao roditelja, a još je ljepše ako to vidimo I kao zadovoljstvo.
2.3 Kritika i pohvala: pronađite pravu mjeru
Kritika treba biti konstruktivna i usmjerena na ponašanje, a ne na osobnost djeteta. Umjesto da kažemo “Ti si zločest/a”, možemo reći “Tvoje ponašanje nije bilo u redu jer…”. S druge strane, pohvala treba biti specifična i iskrena. Umjesto generičke pohvale poput “Super si”, bolje je reći “Ponosna sam na tebe jer si se potrudio/la riješiti taj problem.” Iako, priznajem, kad vidim svoje klince kako se svo četvero zabavljaju i smiju, često kažem baš to – „Klinci, super ste!“
3. Asertivna komunikacija: alat za zdrave odnose
Asertivna komunikacija podrazumijeva izražavanje svojih misli, osjećaja i potreba na jasan i izravan način, pri čemu se poštuju prava i osjećaji drugih. Ova vještina je ključna ne samo za roditelje, već i za djecu, koja kroz asertivnu komunikaciju uče postavljati granice, izražavati svoje potrebe i rješavati sukobe na nenasilan način. Smatram da tu vještinu treba učiti od malih nogu. I kod kuće i u vrtiću, u parkiću i posjeti drugim članovima obitelji i prijateljima. Nasilja je zaista dovoljno oko nas. Postavimo granice na asertivan način. Kako? Slijedi nekoliko uputa.
3.1 Učenje djece asertivnosti
Djeca često ne znaju kako izražavati svoje osjećaje na zdrav način, što može dovesti do frustracija i sukoba. Naučite djecu da koriste “ja” izjave, kao što su “Ja se osjećam tužno kada…” ili “Ja bih volio/voljela da…”. Ove izjave pomažu djeci da preuzmu odgovornost za svoje osjećaje i izbjegavaju optuživanje drugih, čime se smanjuje mogućnost sukoba. Kao medijator, ne smatram sukobe nužno lošima, jer ako znamo pravilno upravljati sukobima, tada će sve strane iz njih izaći zadovoljnije. Međutim, djeca još ne posjeduju te vještine, pa krenimo s time da ih naučimo komunicirati bez optuživanja drugih.
3.2 Postavljanje granica s poštovanjem
U asertivnoj komunikaciji, postavljanje granica je od ključne važnosti. Djeca trebaju naučiti kako reći “ne” bez osjećaja krivnje i kako se zauzeti za sebe na način koji poštuje druge. Kao roditelji, možemo im pomoći u tome dajući im primjere iz svakodnevnog života i potičući ih da prakticiraju ove vještine u sigurnom okruženju doma. Mi smo nedavno imali situaciju da je dijete odlučilo probati električne i prave cigarete. Nije se znalo, htjelo ni moglo oduprijeti pritisku vršnjaka. Bila je to izazovna situacija, ali primjenom ovih vještina uspjeli smo dijete usmjeriti na pravi put, podsjetiti na vrijednosti koje živimo u svom domu i osnažiti da zna reći ne tada kada je to potrebno.
3.3 Rješavanje sukoba na nenasilan način
Nenasilna komunikacija nije samo izbjegavanje fizičkog nasilja, već i upotreba jezika koji ne povrjeđuje. Učite djecu kako rješavati sukobe dijalogom, bez uvreda ili prijetnji. Primjerice, umjesto da kažemo “Ako to ne napraviš, neću te više voljeti” ili se poslužiti nekom drugom emocionalnom ucjenom, možemo reći “Volim te, ali ovo ponašanje nije prihvatljivo.
4. Roditeljski primjer: kako modelirati asertivnu i konstruktivnu komunikaciju
Djeca uče promatrajući nas. Ako želimo da naša djeca razviju vještine konstruktivne i asertivne komunikacije, moramo im biti uzor. To znači biti dosljedan u svojim riječima i djelima, priznati vlastite pogreške i pokazati kako se učinkovito nositi s izazovnim situacijama.
4.1 Priznanje pogrešaka i isprike
Nitko nije savršen, pa tako ni roditelji. Važno je priznati kad pogriješimo i ispričati se. Ovim činom pokazujemo djeci da je u redu griješiti i da je odgovorno preuzeti odgovornost za svoje postupke. Na primjer, ako pretjeramo u reakciji, možemo reći: “Žao mi je što sam vikala, trebala sam drugačije reagirati.”
4.2 Održavanje smirenosti u stresnim situacijama
Daleko najlakše za reći, a najteže za učiniti. Djeca vrlo lako prepoznaju naše emocionalno stanje. Ako u stresnim situacijama reagiramo s bijesom ili frustracijom, djeca će taj obrazac ponašanja kopirati. Umjesto toga, pokušajmo ostati smireni i rješavati probleme na miran način. Duboko disanje, kratka pauza prije odgovora i svjesno odabiranje riječi mogu značajno smanjiti napetost u razgovorima.
4.3 Potičite otvorenu komunikaciju unutar obitelji
Stvorite okruženje u kojem se svi članovi obitelji osjećaju slobodno izraziti svoje misli i osjećaje. Organizirajte obiteljske sastanke na kojima će svaki član imati priliku podijeliti svoje iskustvo, predložiti rješenja za probleme ili jednostavno razgovarati o svom danu. Na taj način, djeca uče važnost zajedništva i komunikacije kao alata za jačanje obiteljskih veza. U našoj obitelji koheziju održavamo na način da sa svakim članom obitelji porazgovaramo kad dođe doma iz škole ili s posla, kad je to moguće obroke jedemo zajedno, idemo zajedno na izlete, gledamo skupa filmove i svaki dan se suprug i ja navečer pomolimo s djecom.
5. Kako prevladati izazove u komunikaciji s djecom
Iako su svi ovi savjeti korisni, važno je priznati da komunikacija s djecom može biti izazovna. Djeca prolaze kroz različite faze razvoja, što može utjecati na njihovo ponašanje i sposobnost komunikacije. I mi doživljavamo bolje i lošije dani kao roditelji i supružnici ili partneri. Stoga je ključno biti strpljiv, dosljedan i ustrajan.
5.1 Nošenje s otporom i negativnim ponašanjem
Djeca će se ponekad opirati ili reagirati negativno, osobito kada se osjećaju nesigurno ili frustrirano. Umjesto da se usredotočimo na samo ponašanje, pokušajmo razumjeti što ga uzrokuje. Postavljanje pitanja poput “Kako se osjećaš?” ili “Što te muči?” može pomoći u identifikaciji problema i pronalaženju rješenja.
5.2 Ustrajnost u postavljanju granica
Djeca često testiraju granice kako bi vidjela koliko daleko mogu ići. Kao roditelji, moramo biti ustrajni u postavljanju i održavanju granica, ali i fleksibilni kad je to potrebno. Dosljednost u pravilima daje djeci osjećaj sigurnosti, ali i učenje kompromisa i prilagodbe važan je dio odgoja. Kao I inače u životu, nastojmo pronaći onu zlatnu sredinu.
5.3 Prepoznavanje vlastitih ograničenja
Važno je priznati da i mi kao roditelji imamo svoje granice i da je u redu zatražiti pomoć kada je to potrebno. Bilo da se radi o savjetovanju s pedijatrima, stručnjacima za dječju psihologiju, ili jednostavno razgovoru s drugim roditeljima, traženje podrške nije znak slabosti, već odgovornosti.
Komunikacija s djecom je kompleksan proces koji zahtijeva vrijeme, strpljenje i posvećenost. Kroz razumijevanje individualnih potreba, primjenu konstruktivnih metoda komunikacije i učenje djece asertivnosti, možemo izgraditi snažne i zdrave odnose koji će trajati cijeli život. Kao roditelji, imamo moć i odgovornost oblikovati način na koji naša djeca komuniciraju, kako unutar obitelji, tako i u svijetu izvan nje. Koristeći ove strategije, možemo stvoriti okruženje u kojem će naša djeca rasti s osjećajem sigurnosti, poštovanja i ljubavi.
Autorica: Ivana Mintas Kos, dipl.iur., medijatorica
MEDIAS Centar za medijaciju, pregovaranje i komunikaciju
