Teret “savršenog roditeljstva”

Što ako našem djetetu ne treba savršen roditelj?

Ovo nije još jedan tekst o tome što kao roditelj radiš pogrešno.

Napisala sam ga s namjerom  da ti dam viđenje, i razumijevanje. Znam kako ti je, suosjećam sa tobom – i kao majka i kao terapeutkinja.

Iako je uloga majke predivna , postoji i druga strana priče o kojoj se priča samo na kavama. Želim ti dati podršku i vjetar u leđa, pogotovo u danima kada ti je teško i kada je tvoja ideja o savršenom roditeljstvu daleko od stvarnosti. Želim te dotaknuti svojim riječima na način da se osjetiš viđeno, doživljeno, i malo manje krivo.

Znam kako ti je i koliko se trudiš da svom djetetu pružiš sve što mu treba, i zato te želim pitati : Kako si ti?

Pitaš li se to ponekad? Imaš li vremena zastati i osjetiti što bi bio tvoj iskren odgovor na to pitanje? Ili si samo navikla reći- dobro bez da uopće sebe osjetiš?

Pokušaj sada duboko udahnuti i izdahnuti, na tren zaboraviti sve oko sebe i osjeti vlastito tijelo- kakav  je osjećaj  u nogama, rukama, trbuhu, glavi? Ima li ugode ili možda umora? Možda si žedna ili gladna, ili ti treba da na miru pojedeš  bez da te netko doziva?

Što kada bi si to dala, bez osjećaja krivnje?

Kad je „biti dobra mama“ postalo još jedan od zadataka

Nikada nismo imali više informacija o roditeljstvu. Na jedan klik dostupni su nam članci, videa, podcasti, savjeti o tome kako odgojiti zdravo dijete i biti savršen roditelj dok se često zanemaruje ono što je najbitnije, a to je mama i njezino stanje.

I sve je to vrijedno. Ali kroz rad sa roditeljima primjećujem koliko su mame pod pritiskom savršenstva, pa onda i krivnje kada to ne mogu ostvariti.

Trebale bismo biti smirene, emocionalno dostupne, svjesne svojih obrazaca, regulirane, znati postavljati granice, razumjeti sve oko sebe i naravno, uživati u majčinstvu.

Želim ti poručiti da razumijem kada ne možeš, kada vikneš, kada si umorna, kada ti je dosta, kada ti dijete još jednom pritisne ono dugme u tebi koje te boli i reći ti da nisi kriva, nisi robot, samo si čovjek. Čovjek koji ima pravo na svoje potrebe i na vlastite resurse. Možda si ih izgradila u životu ali ih slabo koristiš, a možda ih nemaš dovoljno. U svakom slučaju želim ti reći da te razumijem i da je ok sve što osjećaš. Kako ti je to čuti?

Možda nisi navikla da te pitaju kako si i što ti treba pa to onda danas ne pitaš ni sama sebe i samo guraš naprijed iz dana u dan , dok se ne nakupi i onda upadneš u krivnju i zamku savršenog roditelja kakvo bi trebala biti.

Možda ti se po glavi vrte rečenice poput- opet sam pogriješila, nisam trebala tako reagirati, što ako mojim ponašanjem povređujem dijete, što ako ponavljam isto što su radili meni….

Svaki roditelj je jednom bio dijete

U odnos s našom djecom unosimo i svoje vlastito djetinjstvo. Unosimo uvjerenja i obrasce koje smo upijali kao dijete. Način na koji su te tješili, da li si se smjela ljutiti ili si morala biti dobra, da li si se osjećala viđeno , da li si morala brinuti kako se drugo osjećaju, da li si naučila da su tvoje potrebe važne ili da ih je bolje potisnuti.

I onda kada dođe tvoje dijete i kada se ono ljuti, protestira, treba te, traži pažnju na sve to odrasla osoba u tebi, nego ono malo dijete koje još uvijek nosiš u sebi, koliko god godina imaš i sve što nosi sa sobom iz vlastite priče, sa svime što je doživjelo, ali i s onim što mu je možda nedostajalo.

Nije cilj da pronađemo šta su to naši roditelji nama krivo napravili . I oni su davali iz onoga što su imali, znali i dobili od svojih roditelja.

Ali možemo pogledati u taj dio sebe da ga rasvijetlimo , da ga ne nosimo i ne prenosimo dalje.

Dijete ne treba roditelja koji nikada ne pogriješi

Treba autentičnog i stvarnog roditelja koji zna preuzeti odgovornost za svoje greške, ispričati se kada to treba i takvim ponašanjem dati primjer svom djetetu jer zna koliko je to razvojno poticajno za njega. Djeca uče iz onoga što vide i doživljavaju u odnosu s nama, a ne iz onoga što mi njima pričamo.

Ne postoji odnos u kojem nema frustracije, konflikta, ljutnje ili pogrešaka. Stvaran odnos se gradi upravo kroz takve situacije i na koji način ih rješavamo i što napravimo kada pogriješimo.

Da li se možemo ispričati, ne napuštati odnos, zagrliti i ponovno uspostaviti kontakt iz otvorenog srca i time naučiti dijete da ljubav ne prestaje kada pogriješimo i da se odnos može popraviti, da se na odnosu radi i time mu šaljemo važnu poruku.

Možeš pogriješiti i još uvijek biti vrijedan ljubavi !

Važno je da možeš reći nekome kada ti je teško , priznati da ponekad nešto ne znaš ili ne možeš i to je ok , i tvoje potrebe su dobrodošle i imaš pravo na njih .Dijete treba mamu koja se zna i može pobrinuti za sebe. Što si ti bolja i ono će biti bolje i učiš ga svojim primjerom kako se to radi na zdrav način.

Ono te ne treba slomljenu, iscrpljenu, i izgubljenu u svemu, treba te stvarnu i da si dobro, da imaš granice, potrebe, emocije, želje, dobre i loše dane.

Što ako smiješ biti nesavršena i ljudska jer samo si čovjek , nisi robot.

Možda je upravo tu početak, u ljubavi i prihvaćanju sebe u svim svojim nesavršenostima zajedno sa namjerom da budem što bolja ali da odbacim teret savršenstva, očekivanja ili instagram trendova.

Puno je važnije od toga da budem svjesnija, nježnija i dovoljno hrabra da pogledam unutar sebe jer najveći poklon koji možemo dati svom djetetu je da radimo na sebi.