„I ti si osoba“, mrmljam sebi u bradu, dok trpam komadić brzinski složenog sendviča u usta. „I mame trebaju jesti.“
U međuvremenu, moj potomak neutješno plače, kao svake večeri. Nije gladan, pelena je čista i suha, a temperaturni uvjeti savršeni. Što bi onda moglo biti?
Jesu li zubići uranili, ili grčevi produžili, ili je samo famozni „witching hour“?
U jednom trenutku, morala sam se prestati pitati i pobjeći nešto pojesti, jer sam već osjećala kako mi se crni pred očima. Ostavila sam ga na sigurnome i pojela najneukusniji sendvič u životu. Začinjen krivnjom, što se uopće usudim imati neku potrebu pored bebe, čije potrebe toliko jasno imaju prednost pred mojima. Krivnjom, jer da sam bolja mama, sigurno bih znala točno što mu je i kako ga utješiti. Zar ne? (Ne.)
A onda, baš kad sam ga prestala gnjaviti svojim tješenjem, čvrsto je zaspao.
Onda me lupilo: kako se mogu pobrinuti za njega, ako se prvo nisam pobrinula za sebe?
I mame imaju pravo nahraniti se.
I mame imaju pravo na mali odmor.
I mame imaju pravo osjećati se sigurnima.
Djeca se vole igrati lutkama. Hrane ih bočicama, odijevaju u minijaturnu robicu, a na posebnoj cijeni su one bebe koje „piške“ vodu. Doduše, kad odrastemo i dobijemo prave bebe, ova funkcija postaje znatno manje zabavna (mame dječaka, vas posebno gledam).
Bila sam pomalo čudno dijete. Dok su moje prijateljice okolo vukle svoju plastičnu djecu u minijaturnim kolicima, ja sam se igrala – rađanja. Oduvijek sam bila fascinirana trudnoćom i porodom i pomno sam iščitavala dijelove medicinske enciklopedije i ostale tekstove koji su se doticali te tematike.
Za vrijeme studija, na kolegijima iz pedagogije i psihologije, upijala sam sve informacije o razvojnim fazama i odgoju, znajući da će mi zatrebati ne samo u profesionalnom, već i osobnom životu. Završila sam brojne edukacije i okušala se u različitim poslovima, ali jedno sam oduvijek znala: želim postati mama.
Nakon studija, upisala sam edukaciju za osobni razvoj i terapijski rad, gdje sam prve dvije godine učila isključivo o ranom razvoju, o izazovima različitih faza djetetovog života, o njihovim potrebama i kako ih zadovoljiti na pravi način, uz postavljanje zdravih granica, ali i poštivanje velikih emocija u malim tijelima.
Kad sam shvatila da sam trudna, bila sam presretna, ne samo zbog novog života koji je stizao na svijet, već i zbog mogućnosti da i sama, iz prve ruke, doživim ono što me je oduvijek fasciniralo, odnosno trudnoću i porod.
Trudnoća je prošla školski, porod je bio bez ikakvih intervencija, a fizički oporavak jednostavniji nego što sam očekivala. Muž je bio uz mene na porodu, i u svemu što je došlo nakon njega, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna.
Zašto ovo sve pišem? Zato što želim naglasiti da je, čak i uz gotovo savršene uvjete –zdravu i educiranu mamu, željenu i voljenu bebu, i suportivnog partnera, proces postajanja majkom i dalje poprilično izazovan. Ako ste u sličnoj situaciji i osjećate se krivima jer „sve je u redu, ne smijem biti nezahvalna“ i sve ostalo što si govorimo da ne bismo sebi priznale da smo
samo ljudi koji prolaze kroz najdramatičniju transformaciju u životu – tu sam da vam kažem da niste same.
Emocionalni izazovi novopečenih majki su brojni. U tom periodu velikih psihičkih i fizičkih promjena, ne rađa se samo dijete, već i majka. A da bi dijete bilo dobro, majka bi se, umjesto da se fokusira samo na to da bude dobra majka, trebala fokusirati prije svega na to da i sama bude dobro. Jer jedino tako može biti dovoljno dobra svojoj bebi. Vjerojatno smo mnogo puta u sigurnosnoj demonstraciji u avionu čuli upute: mame, prvo stavite sebi masku s kisikom. Ako se onesvijestite, nećete biti nikakva pomoć vašoj djeci. Zašto nam je onda tako teško povjerovati u to kad se radi o manje dramatičnim životnim situacijama?
Emocionalni aspekt cijele trudnoće i poroda još uvijek se, nažalost, poprilično zanemaruje. Svi ponavljaju da je to „drugo stanje“, da su trudnice i rodilje osjetljive, što nerijetko služi kao izlika za zanemarivanje konkretnih i stvarnih problema i dovodi do toga da se teškoće koje žene u tom razdoblju prolaze stavljaju pod tepih.
Sav fokus je na tome da su mame i djeca „živi i zdravi“, a zaboravlja se da se pod ovo „zdravi“ ubraja i mentalno zdravlje.
Istina je da sve što se događa kroz trudnoću, kao i na samom porodu i u postpartumu, utječe na to kako će dijete doživjeti i sebe i svijet u koji stiže: kao sigurno utočište, ili kao opasno mjesto puno straha i boli. Jedan od mojih ciljeva jest pomoći pri osvještavanju značaja ovog perioda za postavljanje dobrih temelja veze između mame i bebe, kao i fizičke i psihičke dobrobiti za oboje tijekom ostatka njihovog života.
Evo nekoliko načina kako se brinuti za sebe u postpartumu:
1. Prihvatite pomoć
Ali samo onu koja vam zaista pomaže. Onu koja treba vama, a ne onome tko je nudi (recimo, baki ili djedu koji se žele družiti sa svojim unukom i „pomoći vam s bebom“, kad bi vam najveća pomoć bila ona da vam, recimo, donesu skuhani obrok). Ako vam netko dobronamjerno ponudi nešto što bi vam zaista olakšalo, nemojte misliti da ste slabi ako prihvatite. Dapače, to je samo još jedan dokaz da imate dobro posloženu listu prioriteta.
2. Pojednostavnite kućanske poslove
Postpartum nije vrijeme za dubinsko čišćenje cijele kuće (ovim putem zahvaljujem trudničkim hormonima na svijetlom periodu kad su mi stvari bile savršeno organizirane). Držanje (pre)visokih standarda iz doba kad ste imali više vremena i energije za posvetiti vašem domu samo će vam nabiti nepotrebni osjećaj krivnje u ionako zahtjevnom životnom periodu. Budite milosrdni prema sebi. Ako imate pola sata viška (čitajte: ako je beba zaspala), radije pojedite neku užinu, istuširajte se ili malo odmorite. Kuća može čekati. Ljudi ne mogu.
3. Napravite (održive) planove
Kad smo već kod štetnosti perfekcionizma, evo još jedan podsjetnik da ne pretjerate: neka vaši planovi budu jasni, konkretni, i dostižni. U jednom danu možete, primjerice, osim brige za bebu, isplanirati i oprati kosu, skuhati ručak i oprati odjeću, ili što već odredite kao trenutne prioritete. Ako si natovarite prevelika očekivanja, to će najvjerojatnije završiti frustracijom.
4. Odmorite se kad možete
„Spavaj kad beba spava“, svi vole reći. Kao mama koja nikad nije mogla spavati po danu dok joj je beba spavala, tek navečer kad bi spojio konkretnije sate sna, ovaj savjet mi je uvijek išao pomalo na živce. Ali, iako nisam mogla spavati (ako vi možete, sjajno!), iskoristila bih taj period da se malo odmorim: pročitam nekoliko stranica knjige, istuširam se, pa čak i legnem i zatvorim oči, makar bila budna cijelo vrijeme. Možda vam se ne čini, ali i to zlata vrijedi.
5. Nahranite svoje tijelo i pijte puno tekućine
Pronaći vrijeme za pripremu i jedenje zdrave hrane u razdoblju postpartuma nije nimalo lako. Kako bi si to pojednostavnili, pobrinite se da u kući uvijek imate zalihe zdravih grickalica i finger fooda koji volite. Ja, recimo, obožavam bademe, i često sam ih grickala u pauzi između obroka, jer mi je bilo jednostavno jednom rukom zagrabiti šaku badema, a drugom nositi dijete.
6. Ograničite društvene mreže
Mnogo je „family bloggera“, ali malo njih donosi sadržaj koji je autentičan, iskren i otvoren. Ne znači da ih nema, dapače, oni koji su zaista kvalitetni mogu vam biti vrijedan alat u putovanju kroz postpartum. Ali činjenica jest da mnogi nisu kvalitetni i predstavljaju nerealnu sliku. Posljednje što vam treba u ovom ranjivom periodu su usporedbe s ljudima koji iza kamere imaju full time dadilje, osobne trenere itd.
7. Zatražite pomoć postpartum doule
Znate li tko si „doule“? Većina je čula za porođajne doule, koje pomažu rodiljama tijekom poroda, ali osim njih postoje i doule specijalizirane za pružanje podrške majkama tijekom postpartuma. Brojna su pozitivna iskustva od ovakve vrste pomoći. Ako se osjećate nesigurno, možda nemate sustav podrške ili naprosto biste htjeli da je uz vas netko stručniji u tom osjetljivom periodu, ne ustručavajte se javiti nekoj od certificiranih postpartum doula.
8. Ako zatreba, potražite psihološku pomoć
Postporođajna depresija, anksioznost i psihoza nisu nimalo bezazlene. Iako se u posljednje vrijeme sve više otvara prostor za razgovor o ovim temama i podiže svijest o važnosti tog razgovora, i dalje mnoge žene osjećaju preveliku nelagodu, strah ili sram, zbog čega pomoć u najboljem slučaju potraže tek kad im „voda dođe do grla“. Ako vam je teško, najgore što možete učiniti jest uvjeravati sebe da vam je dobro. Potrebna je velika hrabrost za napraviti prvi korak, ali vjerujem da svi to duguju prije svega sebi, a onda i svojoj bebi. Bilo da se radi o psihijatru, psihoterapeutu ili drugom obliku pomoći, znajte da je jedini način da dobijete pomoć onaj da je tražite.
Na kraju, sjetite se da je ovo samo jedna životna faza, prvo poglavlje u vašem suživotu s novim članom obitelji. Koliko god se neki dani činili nemogući, za nekoliko mjeseci ili godina vjerojatno ćete pogledati fotografije iz ovog razdoblja, i osjećati nostalgiju.
Autorica: Sara Tvrdić (ex Kopeczky),
Poduzetnica među književnicima, književnica među poduzetnicima.
Zaljubljenica u pisanu riječ i psihologiju.
Mama, prije i usred svega toga.
Nagrađivana autorica (zasad) pet knjiga, urednica i copywriterica.
Diplomirana profesorica stranih jezika, certificirana marketingašica i edukantica tjelesno orijentirane psihoterapije.
Voditeljica brojnih radionica kreativnog, marketinškog i ekspresivnog pisanja. Osnivačica i predsjednica udruge „Pisci za pisce“.
Kad ne piše svoje tekstove i ne pomaže drugima s njihovima, najčešće je se može naći uz more ili uz dobru knjigu, ponekad i oboje.
