“Ne želim biti mama koja stalno viče.“ A onda dođe 18:37

Ujutro si možda obećala da danas nećeš povisiti ton.

Bit ćeš strpljiva. Smirena. Prisutna.

Nećeš požurivati. Nećeš pet puta ponoviti istu stvar. Nećeš reagirati na svako „mamaaaa“. Sve ćeš riješiti razgovorom, razumijevanjem i onim smirenim glasom koji imaju roditelji u tekstovima o pozitivnom roditeljstvu.

A onda dođe 18:37.

Jedno dijete je gladno, ali ne želi ono što je za večeru. Drugo traži nešto što je izgubilo prije tri dana. Negdje zvoni mobitel. Perilica je završila. Na stolu su stvari koje tamo definitivno nisu bile prije deset minuta.

Ti pokušavaš završiti još samo jednu stvar.

I onda netko prolije sok.

„PA JESAM LI REKLA DA PAZIŠ?!“

Tišina.

I odmah nakon nje ona poznata misao:

Opet sam vikala.

Nije problem samo u prolivenom soku

Roditeljski trenutak u kojem „puknemo“ gotovo nikada ne počinje u trenutku u kojem smo povisili glas.

Počinje puno ranije.

Možda ujutro kada smo kasnili. U neprospavanoj noći. U poslovnom pozivu koji nije završio kada je trebao. U razmišljanju što skuhati, što kupiti, tko sutra ima trening, je li potpisana suglasnost i gdje je ona vrećica koju dijete mora odnijeti u vrtić.

Do 18:37 iza nas je često već cijeli dan donošenja odluka, rješavanja problema i odgovaranja na tuđe potrebe.

A onda dođe proliveni sok.

Sok nije problem.

Sok je samo posljednja kap.

Zašto nam je baš predvečer svega dosta?

Postoji razlog zašto su kasno poslijepodne i večer u mnogim obiteljima posebno izazovni.

Djeca su umorna. Roditelji su umorni. Glad se polako pretvara u nervozu. Treba pripremiti večeru, pospremiti barem dio kaosa, odraditi kupanje, pronaći pidžamu, oprati zube i nekako cijelu priču dovesti do kreveta.

Istovremeno svi imaju manje strpljenja nego što su ga imali nekoliko sati ranije.

Dijete koje bi u 10 ujutro možda samo obulo tenisice u 18:37 odjednom ne može pronaći lijevu čarapu.

A roditelj koji bi u 10 ujutro rekao: „Hajdemo je zajedno pronaći“, navečer pomisli:

Kako je moguće da baš ja u ovoj kući moram znati gdje je svačija lijeva čarapa?

I tu često nije riječ o tome da smo „loši u kontroli emocija“.

Jednostavno smo potrošili velik dio svojih kapaciteta.

„Ali ne želim da me moje dijete pamti po vikanju.“

To je možda najteži dio.

Nije samo neugodan osjećaj nakon što povisimo ton. Tu je i grižnja savjesti.

Jer većina roditelja jako dobro zna kakav roditelj želi biti.

Želimo da nas djeca doživljavaju kao sigurno mjesto. Želimo razgovarati. Objašnjavati. Imati strpljenja. Želimo da se jednog dana sjećaju topline doma, a ne mame ili tate koji su stalno bili nervozni.

Ali roditeljstvo se ne događa u idealnim uvjetima.

Događa se dok radimo, kuhamo, plaćamo račune, brinemo o drugima, pokušavamo imati vlastiti život i istovremeno nekome osmi put govorimo da opere zube.

Cilj zato možda nije:

„Nikada više neću vikati.“

To je golemo obećanje koje je teško održati.

Puno korisnije pitanje može biti:

„Što se događa prije nego što počnem vikati?“

Prepoznajte svojih 18:37

Možda kod vas nije 18:37.

Možda je 7:42, kada svi moraju izaći iz kuće.

Možda je vrijeme pisanja zadaće.

Možda je trenutak kada djeca trebaju otići spavati, a iz nekog razloga upravo tada imaju 17 važnih životnih pitanja, trebaju vodu, još jedan zagrljaj i odjednom se sjete da sutra moraju donijeti karton, tri kestena i fotografiju obitelji.

Svaka obitelj ima svoje kritično vrijeme.

Ako primijetimo kada nam strpljenje redovito nestaje, možemo pokušati smanjiti barem dio pritiska prije nego što dođemo do točke pucanja.

Ne savršeno.

Samo malo.

Možda večeru pojednostaviti.

Možda ne pokušavati pospremiti kuhinju baš dok traje najveći kaos.

Možda neke stvari pripremiti ranije.

Možda prihvatiti da dijete danas neće biti okupano točno prema zamišljenom rasporedu.

A možda samo na vrijeme primijetiti:

„Jako sam nervozna i treba mi pet minuta.“

I to je već nešto.

A što kada ipak viknemo?

Vjerojatno ćemo viknuti opet.

Jer smo ljudi.

Važan dio odnosa s djetetom nije samo kako reagiramo kada je sve dobro, nego i što napravimo kada pogriješimo.

Možemo se vratiti.

Možemo reći:

„Bila sam jako nervozna i povisila sam glas. Nisam trebala tako razgovarati s tobom.“

Isprika ne znači da ponašanje djeteta odjednom postaje prihvatljivo.

Možemo istovremeno reći:

„Nije bilo u redu što si bacio igračku. Ali ni ja nisam trebala vikati.“

Tako dijete ne učimo da odrasli nikada ne griješe.

Učimo ga nečemu puno stvarnijem — da se nakon pogreške možemo vratiti, preuzeti odgovornost i ponovno povezati.

Možda nam ne treba još jedan savršen roditeljski standard

Današnji roditelji imaju pristup nevjerojatnoj količini informacija.

Znamo za emocionalnu regulaciju. Znamo za razvoj dječjeg mozga. Čitamo o povezanom roditeljstvu, granicama, privrženosti i komunikaciji.

I to je vrijedno.

Ali ponekad se iza svih tih informacija pojavi još jedan pritisak:

Moram sve napraviti ispravno.

Moram ostati mirna.

Moram pronaći pravu rečenicu.

Moram razumjeti što stoji iza ponašanja.

Moram regulirati sebe kako bih pomogla djetetu da regulira sebe.

Sve to — dok večera gori.

Možda nam zato povremeno treba podsjetnik da dobro roditeljstvo nije niz savršeno odrađenih situacija.

To je odnos koji se gradi kroz tisuće sasvim običnih dana.

Nekad ćemo reagirati baš onako kako smo htjeli.

Nekad nećemo.

Nekad ćemo u 18:37 biti oličenje strpljenja.

A nekad ćemo stajati usred kuhinje i pitati se zašto, pobogu, nitko osim nas ne vidi punu košaru čistog rublja.

Sutra ćemo pokušati ponovno

Ako ste danas povisili glas više nego što ste željeli, možda večeras ne trebate donositi veliku odluku da ćete od sutra biti potpuno drugačiji roditelj.

Možda je dovoljno primijetiti što vas je dovelo do toga.

Glad?

Umor?

Previše obaveza?

Buka?

Osjećaj da sve morate sami?

I onda sutra pokušati jednu stvar napraviti drugačije.

Ne deset.

Jednu.

Jer djeci ne trebaju roditelji koji nikada ne izgube živce.

Trebaju odrasle koji ih vole, koji se trude razumjeti sebe i njih i koji se znaju vratiti nakon lošeg trenutka.

A ako sutra ponovno dođe 18:37 i sve ode kvragu?

Dobro.

Vidimo se opet prekosutra.